(Dio fotografija se nalazi na stranici  speleologija - fotografski zapisi)

Prof. dr. Sulejman Bosto

                              Rubna vrata svjetova
               (riječ uz izložbu fotografija Jasminka Muloamerovića)
        

Želim poći od činjenice Mulaomerovićevog duhovnog impulsa,
od njegove, meni od ranije poznate osebujne duhovne radoznalosti, od njegove istraživačke otvorenosti i njemu svojstvene istraživačko-kreativne osjetljivosti za svijet i
njegove fenomene (u širokom tematskom spektru: od nebeskog horizonta i njegovih sazviježđa, naime od njegovih astronomskih interesa pa sve do skrivenih svjetova u utrobi Zemlje). Moglo bi se reći da je u pitanju bazična otvorenost za ritam svijeta i njegovih fenomena u koji smo mi kao ljudska bića duboko upleteni svojim postojanjem.

U tom smislu i ovu izložbu fotografija razumijem kao jednu od konkretizacija Mulaomerovićeve nemirne i žive otvorenosti za fenomene svijeta - ponajprije pred čudesnim fenomenom prirodnog univerzuma, koji je za današnjeg čovjeka, čovjeka moderne znanstveno-tehničke civilizacije, na izvjestan način izgubljen, ili prepariran, ili oštećen, ili povrijeđen, ili čak skriven i zaboravljen u svome iskonskom smislu i značenju.

Pećina ne samo kao primordijlano sklonište iz daleke, primitivne čovjekove prošlosti, ne samo kao primamo stanište i utočište, nego kao - metaforički govoreći - granična zona dvaju suprotstavljanih svjetova: podzemnog svijeta Tame i nadzemnog svijeta Svjetla, to jest, kao dvos- truka, dvosmjema kapija ovih dvaju svjetova, kao zona njihova susreta ili sudara. Njena fizička i metafizička pozicioniranost znači njezinu dvostru- kost i dvoznačnost: ona istodobno vodi utamno, prijeteće podzemlje, ali ujedno izvodi u svjetlo Svjetskoga Dana, ona otvara svijet našem fizičkom i našem intelektualnom oku. S druge strane, ona ima status "vrata od utrobe" pa na neki način u sebi čuva napetost između tame našeg iskona i naše egzistencijalne izloženosti u svijetu. Na čudan način ona u sebi čuva iskonsku tajnu našega porijekla, podsjeća našu uraslost u Zemlju ili Prirodu (bilo da Prirodu razumijemo kao samorodnu roditeljicu ili kao stvoriteljsko djelo Božije). Ona - u smislu svog simboličkog potencijala - zatvara: luk između našega iskona i naše sadašnjosti i podsjeća nas na našu izraslost iz Prirode i Zemlje (iz koje smo stvoreni i u koju se vraćamo). Ponovo govoreći jezikom metafora, mogli bismo reći da pećina i kao fizička i kao metaforička konfigugracija, omeđuje naš egzistencijalni horizont između rođenja i smrti, između prolaznosti i vječnosti, između stvaranja i rastvaranja, između neznanja i znanja, između slijepila i viđenja, između carstva sjena i svijeta živih, između podzemlja i nadzemlja, i.t.d. - i opominje na to kako su od nas - kao smrtnika - i stariji i trajniji i Svijet i Priroda, i kako nam stara, mudra Priroda, kao djelo Božje i kao knjiga Njegovih znakova i šifri, još ima šta reći i govoriti. 

Pećina je samo jedan od višeznačnih i dubokosmislenih znakova u beskrajnoj knjizi prirode. Ona nije samo ožiljak burne geološke povijesti Zemlje niti samo, puki slučajni sklop geoloških slojeva. Taj "višak" značenja, višeslojnost njezina ne samo geološkog ustrojstva, vidljiv je na samo oku imaginacije i intelekta, nego je dostupan i fizičkom pogledu koje je udruženo sa intelektualno-imaginativnim uvidom. Već analiza direktnog vizuelnog sadržaja u vanjskom ili internom pogledu na pećinu (pogled koji je ovdje uhvaćen i fiksiran fotografskom tehnikom) pokazuje čitav struk- turni i značenjski kozmos pećine i njihove građe: značenje pećine, kao rubne zone, sa stukturama njezinih geoloških slojeva, unutarnjim formama i prepletima, energetskim silnicama koje se u pećini zarnrzavaju, sudaraju i prelamaju, svjetlosnim vrijednostima ( od tamnih, preko prelaznih, do posve svijetlih vanjskih svjetlosnih pratija), kolorističkim vrijednostima, volumenima i karakterom materije i materijala, svojom fizikom i hemijom, trago- vima ili prisustvom organiskih životnih elemenata biljaka i životinja, vode, i.t.d. -, tako viđene i prikazane pećine otvaraju cijeli jedan značenjski kozmos koji nema samo prirodoslovnu nego i višedimenzionalnu kultumo- antopološku vrijednost.

Ovo okretanje pogleda ka jednom od prirodnih fenomena - a preko njega samoj Prirodi shvaćenoj i kao Roditeljici, i kao djelu Božjem, i kao velikoj Knjizi koja nam se obraća višeznačnim jezikom svojih poruka - ovo okretanje u sebi nosi, usuđujem se reći, i jednu ozbiljnu poruku koju je moderni čovjek - zahvaljujući svojoj ili slabosti ili oholosti - zaboravio. Ta poruka bi mogla glasiti: osluškujmo i čitajmo beskrajni tekst prirode kako bismo i naš vlastiti život jasnije spoznali u njegovoj pravoj mjeri i njegovu dostojanstvu.

Želim vjerovati da i ovakvi uvidi predstavljaju dubinsku motivaciju Mulaomerovićevih fotografija. Tematsko fokusiranje na pećinu - kao na jednu od šifri Prirode - svoj je izražajni oblik našlo - posve prirodno - u fotografiji kao modernoj tehnici. Osim primarne dokumentarne vrijednosti i osim tehničkih prednosti fotografske tehnike, ovdje mi se presudnijim čini to da ovdje nije na djelu puko dokumentarno registriranje materijala, nego upravo svojevrsna interpretacija viđenog objekta, kao i namjera da se difuzni pogled ljudskog oka takoreći disciplinira i usredsredi na jedan aspekt prirode kojeg inače - u površnosti svakodnevnice i u rastrojenosti vremena u kojem živimo - posve previđamo. Fotografski zapisi ove vrste kao da žele sačuvati od zaborava ono što kao ljudi ne bismo smjeli zaboraviti, naime to da smo duboko i višestruko vezani za Zemlju i prirodu u cjelini, koje smo dio i koji nas suodređuje. Stoga se ovdje ne radi o pukom "odslikavanju" egzotičnih prizora Zemlje, nego o svojevrsnom apelu i o našoj ljudskoj obavezi da izoštrimo sluh za Svijet i Prirodu, koji nas određuje i koji nadmašuje naše krhke i prolazne egzistencije, te da u njoj, sa stajališta naše prolaznosti, u njoj umijemo prepoznati i ono Uzvišeno i Lijepo ali i ono Moćno i Nadmoćno, koje predstavlja mjeru i opomenu našoj ljudskoj oholosti i samoljublju.